Utrka POLO KUP-a Grobnik 30.6.-01.07.2007.
Subota ujutro, 5 sati, brzo spremanje i krećem prema Grobničkom polju. Verifikacija je zakazana za 7.30h. Grad je pust, kvart para zvuk Lastovčićevog auspuha. Polo se zagrijava. U tren sam na naplatnim kućicama u Lučkome. No, nazire se gužva. U daljini prijeti kiša, nadam se da neće pasti jer gume su načete još od treninga u utorak i vožnje sa Alenom Perušićem. Polo je dosegao svoju radnu temperaturu i kad sam već mislio malo brže potegnuti autoputom, ne brže od 150km/h jer toliko toleriraju presretači, nailazim na teror u lijevoj traci. Užas! Najrazličitiji sedani, vanovi, Suv-ovi stranih registracija nakrcani do maksimuma hranom i priborom za plažu krstare lijevom trakom oko 90km/h dok desna zjapi prazna. Blicanje, turiranje, ništa ne pomaže. Na kraju ispadneš luđak za volanom dok oni „normalni“ voze lijevom trakom i prave se englezi (ne samo smjerom vožnje). Počinje kiša, brzina se smanjuje na 70km/h, u lijevoj traci autoputa, dok je desna prazna. Vrijeme curi, ništa ne ide po planu, protiv zdravog razuma razvlačim treću brzinu desnim prometnim trakom i civiliziranim i prometno svjesnim europljanima pokazujem baklan u punom svjetlu. Bili su prestravljeni mojom vožnjom a ja zadovoljan pucanjem iz auspuha koji polo proizvodi izmjenjujući treću brzinu četvrtom. Teror traje do Bosiljeva, nakon toga je bolje, cesta se otvara i Polo, a i ja, lakše dišemo. Pogled na sat i shvaćam da ću biti točno oko 7.30 na Grobniku. Tako i bude.
Grobnik, 7.30h, oblačno. Sve mi je novo, prijava, verifikacija, pregled dokumentacije od strane liječnika, tehnički prijam. Sve je u redu osim potkape koja nema pravovaljanju homologaciju. Tu dolazi na scenu moja mecena i zaštitik mojih Grobničkih dana, autoklubov stručnjak za najbrže proizvode automobilske industrije – Marijan Projić. U testnom Fiat Sedici (koji me se jako dojmio) žuri u Rijeku po novu potkapu. Hvala mu! Stiže baš na početak prvih kvalifikacija. Oblačim potkapu, komisija daje zeleno svjetlo i krećem na stazu. Dečki iz Polo kupa već su u punoj brzini. Kao da gledate ose koje je netko isprovocirao i pustio iz osinjaka. Zuje stazom, bore se, hvataju svaku stotinku , svaki milimetar staze. U naletu bržih na stazi ja se uredno maknem u stranu, a na dijelovima staze koji su slobodniji prisjetim se savijeta koje mi je Alen davao i malih tajni koje me je podučio te krenem u borbu sa sakundama. Ubrzo dohvatim za mene magične 2 minute i jednu sekundu i još nešto sitno stotinki. Dovoljno za start iz poslijednjeg reda. Zadovoljan sam jer ne zaostajem previše. A i ubrzo shvaćam kako je moj Polo miljama daleko performansama od ostalih. Po svršetku kvalifikacija sunce je pripeklo te ubrzano šećem boksom kako bi malo pobliže dobio sliku o svemu. Uz poliće, fabije i felicije, pokoji fokus i clio, nailazim i na prave zvijeri, GT mašine ferarrija, dodgea, lamborghinija, lotusa, audija. Vozi se ovaj vikend mala utrka izdržljivosti GT privatnjaka. Marijan mi objašnjava kako su za volamom poluprofesionalci (čitaj srednjovječni bogati Talijani) koji svoje slobodno vrijeme i novac upražnjavaju na Grobničkoj pisti. No lijepo ih je za vidjeti, a još ljepše za čuti njihove strojeve u punom pogonu.
Uskoro po svršetku drugih kvalifikacija na službenoj oglasnoj ploči izbacila se startna rešetka za prvu, subotnju utrku. Prvi odostraga! No, ne zaostajem baš previše od nekih meni puno zvučnijih prezimena koje voze kup već drugu godinu za redom.
Subotnje poslijepodne i temperatura se zahuktava, što u zraku, što na pisti, što u meni. Bliži se čas prve utrke. Sve je spremno. Još do prije koji čas sam kod popularnog #dede# pio makjato i pojeo sendvič, a za nešto više od pola sata jurit ću, po prvi puta u životu stazom. Uz gotovo 35 celzijevaca te homologirane duge gaće, potkošulju, kombinezonm potkapu, rukavice i kacigu ne bih imao problema sa hladnoćom niti na sjevernom polu. Ovako odjeven nalazim se u Volkswagen polu na startno-ciljnoj ravnini moje prve utrke u životu. Nakon kruga zagrijavanja gdje grijem gume i kočnice u stilu Kimija Raikonena, slijedi startna procedura. Dok je mogao Marijan je bio uz mene i otvarao mi vrata od prtljažnika da ipak ne umrem u novonastalim tropskim uvijetima potenciranim grijanjem motora, malim i do lima ogoljenim kokpitom, vanjskom temperaturom te mojoj oblekom. Ubrzo Marijan me napušta i po krugu zagrijvanja pali se, a zatim gasi crveno svjetlo. STARTAM! Sve se ubrza, u prvome zavoju polića na sve strane, čak i poprijeko staze. Iste uspješno zaobilazim i profitiram par mjesta. No, realno, dečki su po 3-4 sekunde brži po krugu od mene. Na istim gumama sa koijima sa došao iz Zagreba borim se sa sekundama. Zadovoljan sam vožnjom, daleko u osvrtniku nazire se vozač koji se izvrtio u prvom zavoju. Pola je utrke iza mene, osmi krug lovim, ovaj iza mene sve bliže. Tek što se peta brzina malo uspjela „razmahati“ slijedi prvi zavoj. Sa brzinom od oko 180km/h slijedi kočenje. Zavoj ide isprva blaže desno, zatim slijedi kraća ravnina (gdje se maksimalno koči i prebacuje u treću brzinu) i nadalje lovi se u što boljoj putanji lijevi zavoj. No nakon uspješnog usporavanja bježi mi stažnji kraj i krene preticati prednji. Kontriram volanom, ali uzalud. Radim grešku, puštam gas i učinim definitivno najimpresivniju piruetu u utrci. Dva do tri puta se okrenem za puni krug i dignem oblak spaljenih guma. Ali ostanem na stazi, te gubim poziciju. Dalje odvezem utrku bez problema i svršim kao poslijednji (ukupno 3 vozača ipak nisu završila utrku).
No moj šef i mecena (Marijan Projić) je zadovoljan, isto tako se zadovoljstvo viđenim ocrtava i na licu Acka Božovića, vodećih ljudi Polo kupa, ali i ostalih vozača koje sam tijekom vikenda upoznato. Svi mi prilaze i čestitaju. Izgleda nisam bio loš. Zanimljivo je koliko sam njih već prije sreo, na najraličitijim lokacijama, čisto nevezano uz utrke, čak se i upoznao sa njima. Svijet je stvarno malen!
Po smiraju subotnjeg dana parkiram polo u boxu i Marijanovim Fiatom (Hvala Marijan) odlazim put Opatije, večeram, te u jednom lijepom privatnom apartmanu prenoćim (Hvala gospođo Emica). Hvala dečkima iz autokluba (Zoran, šef Igor) na potpori koju su mi iskazali telefonski. Marijan im je sve do detalja ispričao – dobra vijest daleko se čuje...
Nedjelja ujutro. Naspavan dolazim na stazu. Gledam utrke i snimam malo zavoje, upijam poteze iskusnijih kako bi danas bio što uspješniji. Alenovi dečki (Alen Perušić) mjenaju mi gume, provjeravaju špur i dopumpavaju iste (Hvala dečki). Sve je spremno. Parkiram Polo i čekam utrku. Griješim. Trebao sam se malo provozati polom jer sam na izlasku na krug zagrijavanja primjetio kako prilikom kočenja polo zanosi u desno. Katastrofa! Ali pred početak druge utrke više se nije ništa moglo učiniti. Ovo mi je škola! Bit ću oprezan. Dolazi mi potpora, navijači, iz Zagreba! Lakše mi je, ali opet raste odgovornost. Ne smijem se razbiti i moram završiti utrku – govorim sebi. Pred trku šećem boksom i hvatam majstore. Pokos, Kodrić.... Dečki kako srediti prvi zavoj. Postavim pitanje. Oni sami kao da se plaše toga što će mi savjetovati. Gužva... bježi kud možeš... kloni se nevolje... savijeti istih. Uz moju već opisanu piruetu, dečki bacaju mističan veo na taj zavoj.
Druga je utrka bila bolja. Hrabri me činjenica kako imam jednu uspješno završenu iza sebe. Vrtio sam krugove u konstantnome ritmu i došao pretposlijednji! Penjem se u poretku! Vozim pažljivije zbog zanašanja tijekom kočenja u desnu stranu. No evidentno je kako na pravcu moj polo slabije napreduje od vodećih. Tek kasnije mi je to brat rekao koji je sve to gledao sa tribina. Pita on mene da li sam ja uopće stisnuo „gas do daske“ , evidentno sam sporiji, no polo ne ide ni kilometra brže. Meni je i ovo dosta brzo.
Utrka brzo završi i evo me opet u boksu.
Slijede čestitke i ohrabrenja koja daju poticaj za dalje. Preživio sam. Nisam razbio auto, niti sebe, niti druge, a nisam ni puno zaostajao za ostalima. Zadovoljan sam jer sam ovaj sunčani Grobnički vikend „Budan sanjao“. Za kraju ću samo reći, jer i sam Marijan, moj mecena, mi je rekao da ne valja previše pričati kako ne bi sve pokvarili – HVALA VAM SVIMA!
Vidimo se u Cerklju!
|
